KONTAKT: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Od plačljivca do brbljavca

 

Slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija pa blago zakašnjenje nije neobično.


Govor je oduvijek privlačio veliko zanimanje mnogih znanstvenika. U promatranju napredovanja djeteta razvoj govora ima izuzetno veliko značenje. Da bi se govor mogao razviti moraju biti ispunjeni i neki osnovni biološki, sociološki i psihološki uvjeti. Odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom. Plač je prvo vokalno izražavanje neugodnih osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije majka, ali i drugi okolni ljudi. Iako vokalno izražavanje djeteta plačem, gukanjem i govorom počinje tek nakon rođenja, svi organi i mehanizmi koji sudjeluju u vokalnom izražavanju završe svoj razvoj uglavnom za vrijeme fetalnog života. Prvom se plaču djeteta pripisuju različita značenja. Mnogi ocjenjuju da je prvi plač djeteta fiziološka reakcija na naglu promjenu uvjeta života te mu mnogi pridaju emocionalno ili čak intelektualno značenje. Već novorođenče varijacijama u intonaciji svoga glasa izražava glad, bol ili ugodno raspoloženje te u toj dobi u glasovnoj produkciji dominira plač. Tijekom 1. mjeseca nakon rođenja u djeteta se mogu pojaviti prvi neartikulirani glasovni pokušaji. U 2. mjesecu dijete nejasno izgovara neke samoglasnike (a, e, o), a u 3. mjesecu i neke suglasnike (m, p, b, t). To je tzv. spontana vokalizacija koja je često provocirana od blizine same majke. Poslije toga dijete upotrebljava sve veći broj nejasno izgovorenih suglasnika, koje često kombinira s nejasno izgovorenim samoglasnicima pa tada kažemo da dijete guče. Zanimljivo je da ovi glasovi čine osnovu za određene i specifične glasove koji su kasnije potrebni u formiranju glasova bilo kojeg jezika, jer je gukanje u prvim mjesecima jednako u sve djece svijeta. Oni glasovi koje ne upotrebljava okolina u kojoj dijete živi, postupno nestaju iz gukanja što bitno utječe na kasniji razvoj govora. U 6. mjesecu nakon rođenja, gukanje postupno prelazi u izgovaranje slogova koji imaju određenu povezanost s materinjim jezikom. Poslije toga, obično u 8. ili 9. mjesecu, dijete često ponavlja neke slogove. Ti slogovi odgovaraju često pojedinim riječima u materinjem jeziku, npr. ma + ma, ta + ta, pa + pa, ba + ba i sl. Takvim prvi put izgovorenim "riječima" roditelji i okolina često pridaju određeno značenje. U toj dobi dojenče reagira na zabranu "ne" i poziv po imenu.


S izgovorom prve riječi završava se prefonetično i prijegovorno razdoblje u razvoju djeteta. Tada počinje razdoblje razvoja pravoga govora u vokalnom sporazumijevanju djeteta. U razvoju pravoga govora imitacija je važan čimbenik. Dijete potkraj prve godine života imitira ne samo riječi koje čuje od okoline, nego imitira i naglašavanje riječi i ritam govora, što je od velikog značenja u formiranju određenog jezika. Pri kraju ovog razdoblja, kada dijete počinje razumijevati neke riječi iz okoline, javlja se osiromašenje u glasovnoj produkciji.


Oko 9. mjeseca dojenče formira dvostruke slogove koji još nemaju značenja, ono oponaša, intonira i igra se skrivača krijući se iza manjeg predmeta. Razumijevanje govora progresivno raste od 10. mjeseca života. Dojenče tada brblja radi vlastite zabave. S 11. mjeseci razvija spone između osoba, predmeta i situacija s određenom riječi. Na pitanje gdje je mama (tata), traži roditelja ako se on nalazi u neposrednoj blizini te maše ručicom na nalog (pa - pa).


Prve riječi koje dijete izgovara duplicirani su slogovi. Budući da je djetetovo slušanje tada još prilično neprecizno, prve riječi ne moraju podsjećati na riječ koju dijete pokušava izgovoriti. Ako majka pažljivo sluša neke slogove poput bo - bo, to - to ili jo - jo, vrlo brzo može zaključiti da se oni odnose na vodu, stolicu ili balon. Tada dolazimo do igre skrivanja s tom igračkom ili predmetom, gdje se "dječja" riječ može ponoviti uz pravu riječ (npr. nema jo - jo, nema balona, ili evo tu je bo - bo, evo tu je voda ili tu je to - to, tu je stolica). Takvim ponavljanjem u igri, tijekom svakodnevnih radnji povećava se raspon slušnog pamćenja i potiče se razvoj značenja riječi. Tako je isto i s komunikacijskim gestama koje su također vrlo važan čimbenik govornog razvoja. Mnoge svakodnevne aktivnosti dobro je popratiti i riječju i gestom, kao npr. "tiho" - stavljamo prst na usta, "nema više" - slijeganje ramenima, ili traženje i pružanje nečeg koje je povezano uz stiskanje i zatvaranje šake, a simbolizira "daj" i "evo".


Prva riječ je tu...
Govorna faza počinje izgovaranjem prve riječi. Prve riječi koje dijete izgovara obično su imenice. Kao primjer možemo navesti dvanaestomjesečno dijete koje izgovara dvije do tri riječi s određenim značenjem, ali one nisu međusobno povezane u značenju. Iza tog razdoblja se postupno povećava broj riječi koje dijete izgovara, a među njima se javljaju i glagoli (kao primjer "daj", "neću" i dr.).


Oko kraja prve godine dijete počinje svjesno upotrebljavati slogove sa značenjem (ma - ma, ta - ta) pa tom razdoblju pripisujemo početak govora. Ubrzo se broj dvosložnih riječi progresivno povećava i sa sve boljom intonacijom karakterizira govor jednogodišnjeg djeteta. Progresivno raste i razumijevanje riječi, gdje dijete reagira na pitanja "gdje je" (medo, beba, br = auto, va - va = pas).
U dobi od 15. do 26. mjeseca dijete u govoru počinje povezivati značenje dviju riječi u određeni smisao. Obično su to dvije imenice ili još češće imenica i glagol, npr. "mama daj", "daj vode" i sl. Tada je dijete formiralo prvu rečenicu. Tada dijete i pažljivo sluša ono što mu se govori, a na poznatu imenicu reagira radnjom (češalj stavlja u kosu, šalicu prinosi ustima). Izražava i vlastite želje upiranjem prsta u neki željeni objekt uz glasno "u". Pojedine riječi i ponavlja u "ehu". Veseli se pjesmicama i TV reklamama. Imenuje dva dijela svoga tijela te izražava sve želje jednom riječi. U toj dobi oslovljava sebe po imenu. Dosta česta postavlja pitanje "što je to".


U dobi od 2,5-3 godine veže 3-5 riječi u rečenicu. Rado sluša govor odraslih, ali još ipak ne zna na nalog ponoviti rečenicu. Pri kraju 2. godine počinje upotrebljavati glagole.


Oko 3. godine eholalija nestaje te se koristi rečenicama od desetak riječi koje su gramatički pravilnije. U igri počinje na odgovarajući način upotrebljavati minijaturne predmete što označava razumijevanje simbola (lutku hrani, kupa, odijeva). Upotrebljava jedninu i množinu. S 3 godine postavlja pitanja "gdje je", a s 4 godine "zašto" i stiče apstraktne pojmove. S 5 godina ima rječnik od nekoliko tisuća riječi te usvaja sintaksu, ali je potreban još niz godina da se govor automatizira.


Varijacije na temu
Vrlo je važno naglasiti da slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija. Blago zakašnjenje u govornom razvoju (2 - 2,5 godine) nije neobično. Ako su ponašanje, sluh, razumijevanje govora, gestikulacije i facijalna ekspresija uredni, takvo dijete vjerojatno će uskoro steći i govornu vještinu.


Stručnjake koji se bave proučavanjem razvoja govora posebno zanima zašto dijete govori. Posljednje tumačenje je da u djece možemo razlikovati egocentrični način govornog izražavanja, koji se naročito očituje u dobi od treće do pete godine života i socijalni, koji prevladava u petoj godini. Iz mnogih istraživanja stručnjaci su došli do mišljenja da se egocentrični govor razvija iz socijalnog i iz stvarne suradnje odraslih s djecom u praktičnim zadacima. Pojava i razvoj egocentričnog govora zapravo su želja i težnja male djece da se zajednički nastavi prethodno započeta zajednička govorna aktivnost. Ta želja za suradnjom jača je što je dijete manje samostalno. Pretpostavlja se da je egocentrični govor zapravo prijelaz k unutarnjem govoru čiji je krajnji produkt mišljenje.


Postoje velike razlike u razvoju govora pojedine djece. Uočeno je da rani razvoj govora isključuje duševnu zaostalost u djeteta, ali vrlo je važno znati da zakašnjenje govora ne mora značiti i zakašnjenje u razvoju inteligencije. U ženske djece govor se razvija nešto brže nego u muške.


Djeca koja zbog prevelikog razumijevanja odraslih za njih (maženje) ne govore, pokazuju često jako dobar razvoj na svim ostalim područjima. Kad ih zatražimo da na slici pokažu poznati predmet, oni to učine, dok gluha djeca to ne mogu. Važno je da kod usporenja u govoru i sumnje na gluhoću ili nagluhost prvo napravimo audiološko ispitivanje sluha. Zatim se određuje mentalna razina djeteta putem psihološkog testiranja. Dobro uzeta anamneza o razvoju djeteta također će pomoći da se postavi ispravna dijagnoza, a time omogući i pravodobna rehabilitacija.


Da su pravilnost i redoslijed govornih faza u ranom govornom razvoju ovisni o urođenim sposobnostima za govor pokazuju i sama istraživanja djece gluhih roditelja. Ona unatoč nepoticajnoj okolini proizvode iste glasove i prolaze kroz iste faze produkcije glasova kao i djeca čujućih roditelja. Sposobnost za govor možemo usporediti sa sposobnošću samostalnog hodanja u djece. Ona prohodaju onda kada sazru naslijeđene sklonosti za tu vještinu, pri čemu vježbanje u hodanju nema nikakvog važnijeg utjecaja. Drugim riječima, to što se u dobi od oko šest mjeseci djeci obraćamo u formi riječi i rečenica neće povećati njihovu sposobnost da baš te rečenice razumiju i ponove, jer za to i nisu biološki spremna.


Može li se utjecati na govorni razvoj?
Mnogi se pitaju kako i kada možemo utjecati na govorni razvoj svoga djeteta. Odgovori na ta pitanja povezani su s poznavanjem faza govornog razvoja kao i s tim da je sama biološka spremnost za određenu govornu fazu osnovni preduvjet bez kojeg razvoj govora nije moguć.


Govorni poticaji, kojima roditelji mogu u pravo vrijeme pospješiti razvoj govora, vrlo su specifični za svaku govornu fazu djeteta. Znanje roditelja o obilježjima pojedine faze govornog razvoja može uvelike pomoći da radost same govorne komunikacije ne bude opterećena neprimjerenim očekivanjima ili nedostatnim poticajima te zbog toga odsustvom uživanja u toj iznimno važnoj aktivnosti za razvoj svakog ljudskog bića.


Vrlo je zanimljivo i to da količina plača tijekom budnog stanja u prvoj godini života bitno određuje djetetov govorni razvoj i da djeca koja u fazi gukanja i brbljanja provode većinu svog vremena plačući nemaju toliko prilika za eksperimentiranje s drugim glasovima, pokretima usta i tijela osim onih koje koriste dok plaču. To kasnije može biti jedan od razloga da imaju smetnji pri izgovoru glasova ili u nekom drugom važnom aspektu razvoja govora.

Autori:

mr. sc. Nataša Šunić, prof. logoped
Ivana Banjan, prof. logoped

  • hwa
  • hajde
  • kutak0
  • leptir
  • realnost100
  • djecanade
  • suncanimost
  • ercduga
  • svjetlo2
  • kiseljak
  • sunce-derventa
  • umnrlbl
  • buducnost100
  • jednakost